KPD BRATSKA SLOGA
Prve harmonike na naš otok
Harmonika kakvu danas poznajemo počela je svoj razvojni put u prvoj polovice 19. stoljeća. Mogućnost da se na njoj istovremeno sviraju melodija i pratnja, te pogodnost za sviranje plesne glazbe ubrzo su je učinili najpopularnijim pučkim glazbalom zapadnog svijeta. Tako su već sredinom druge polovice tog stoljeća počele stizati prve harmonike i na naš otok i to uglavnom iz Trsta, iz radionice glazbenih instrumenata obitelji Ploner. Otud i jedan od naziva za ovakvu vrstu harmonike – plonerica. Zovu je još i trieština ili butunara. Ona spada u skupinu diatonskih harmonika koje na desnoj strani redovito imaju butune.
Druga vrsta harmonike je kromatska harmonika koja najčešće dolazi u verziji s klavirskim tipkama. Ona se na otoku počela pojavljivati već 1930-ih godina. Masovno se proširila nakon 2. svijetskog rata i na ovom dijelu otoka gotovo u potpunosti zamijenila armoniku na botune. O susretu ta dva instrumenta u Žrnovu govori i kazivanje Pavla Pavlovića o zadnjoj zabavi NK Sloga koja se je dogodila 1960. godine:
Oni „nisu išli Defora jer je bilo užasno grubo vrime nego su pekli kozliće u Pavla Šaina. Ja ne pamtim bolju feštu NK Sloga od te! Koliko me pamćenje služi, sjećan se da je svira Andrija Biliš sa svojom harmonikom a najedanput se pojavi barba Milenko Šain sa plonericom i veselju ni bilo kraja.“
Tanac je bio najprvi bal
U drugoj polovici 19. stoljeća naš otok je bio otvorena sredina s pokretljivim mladim ljudima. Upravo preko tih mladića u naše sredine stizali su novi plesovi, pjesme pa tako i harmonika. Tome su svakako pridonijele prometne i trgovačke veze s Trstom i drugim priobalnim gradovima, zatim odlsuženje vojnog roka u austrougarskoj vojsci, te naposlijetku i povremeni boravci u prekooceanskoj emigraciji. Ako izuzmemo grad Korčulu, do pojave prvih harmonika na našem otoku ljudi su se zabavljali prvenstveno uz mišnjice i liricu. Njenim dolaskom u plesnu praksu otočana ulaze novi plesovi. O tome svjedoči i kazivanje koje je 1960-ih u Postrani zabilježio Ivan Ivančan: „Tanac je od davnine. To se niko ne sića. Ni moj pokoji otac se ne sića. Tanac je bio najprvi bal. Onda je polka. Manfrina, četiri pasa, dva pasa, kuntropas, pritnja, na karatilu i pod zrcalon su došli malo prin prvega svjetskog rata. Polka indijana i pajuša su od prin 50 godina. Siroče je došlo 1912. godine. Ostalo je novije.''
U prošlosti su svirača zvali glumac ili sonadur. U vrijeme poklada kada su se po mjestima organizirali plesovi i na desetak lokacija odjednom potražnja za dobrim sviračima je bila veoma velika. U nekim mjestima te su se društvene zabave zvale socij u nekima munde. Tradicija mundi se i danas održava u Blatu.
O tim plesovima i sviračima harmonike govori i kazivanje koje je u Veloj Luci zabilježio etnomuzikolog Joško Čaleta: „Postojale su razne grupe koje su činile svoje plesove a imale su svaka svojega svirača. Moj je dida svira pod jednu stranku u jednemu prostoru, a otac u drugemu. Uvik se pozivalo svirača koji je moga najduže svirat i najboje zabavit jude. Dida bi bi toliko zanesen muzikon da je glavni plesač ima zadatak kad vidi da plesači ne mogu više izdržat doć prid njega i udrit nogon u pod da ferma svirat. Moga je izdržat i po 4-5 uri svirat.“
Sve je orilo od pjesme i plesa
Armonika na butune, ili trieština nije bila samo posebnost našeg otoka. U vremenu do 2. svjetskog rata u Dalmaciji i Istri bez nje se nisu mogli ni zamisliti plesovi i zabave. Istražujući taj fenomen etnomuzikolog Joško Čaleta zabilježio je u dolini Neretve slijedeće: „Zadnji svirač u dolini Neretve bio je Ivan Đugum koji je preminuo 1978. Živio je u selu Desne kod Metkovića. Svirati je naučio u ranoj mladosti i cijeli je život svirao na seoskim plesovima i ostalim zabavama na koje je bio pozvan. Osim u Desnima, trieština se svirala i u drugim selima a podaci o njoj postoje i u Opuzenu, koji je dugo bio jedino gradsko središte donjeg toka rijeke Neretve.“
Ivančan je u Žrnovu zabilježio 1960-ih: „Kad bi počeli pokladni dani bila bi se mladost dogovarala za činit bale. U nas u Žrnovu, u doba pokladah je znalo bit bali na osan do devet mistah. U istemu selu bi se bili dogovorili i drugi da će učinit bale. Bili bi našli kuću za bale, a i glumca oli svirača, u starije vrimene mišnjice. Svaki taki skup, zva se je socij.“
Jedan od prostora u kojima su se održavale ovakve zabave je i Pauletovo kazalište. Imamo tu sreću da ga je vlasnik obnovio u autentičnom obliku pa danas možemo barem zamisliti kako su izgledale te pokladne zabave s neumornim sviračem harmonike, mladićima i djevojkama koji pjevaju i plešu, i starijima koji ih sa strane promatraju. I tako od Vele Luke, priko cilega otoka, sve do Lumbarde. Sve je orilo od pjesme i plesa.
Veliki je to trud
Harmonika je nesumnjivo dio naše tradicije. No da bi se održala u našoj glazbenoj praksi, osim osobnih pregnuća potrebna je i podrška zajednice. Ona se prvenstveno ostvaruje kroz KUD-ova koji potiču mlade da nauče svirati ovaj instrument.
Pri tome bi se trebala posvetiti posebna pozornost plonerici ili armonici na butune kako bi se i na ovom dijelu otoka značajnije vratila u upotrebu. Veliki je to trud no vrijedan je svakog poštovanja što pokazuje slučaj svirača sa zapadnog dijela otoka.
Poseban i pohvalan poticaj sviranju klavirske kromatske harmonike dale su časne sestre iz samostana Anđela čuvara u Korčuli kao i glazbena škola koja je u proteklom periodu odgojila niz mladih svirača. Sve to vidimo kao zalog da se tradicija sviranja ovog predivnog instrumenta održi i prenese na nadolazeće generacije.
Vinko Didović
